Biografija

Bon Jovi američki je rock muzički sastav iz New Jerseya osnovan 1983. godine. Vođen od glavnog pjevača i tvorca imena benda Jona Bon Jovija, bend je originalno ostvario veliki uspjeh 1980-ih kao metal bend. Bon Jovi se dokazao kao puno trajnija od većine grupa tako etiketiranih, spajajući elemente hard rocka, hair metala, heartland rocka, i stila "MTV Unpluggeda" da bi održali komercijalno uspješnu karijeru i duboko u 2000-ima.

Bon Jovi su prodali više od 40 milijuna albuma u Sjedinjenim Američkim Državama, i preko 120 milijuna albuma širom svijeta, a svirali su uživo koncerte u većim gradovima u Aziji, Europi, Australiji, Kanadi, Južnoj Africi, i Južnoj Americi, uz dodatak velikog broja gradova u SAD-u.


Istorija

Formacija [uredi - уреди]
Glavni pjevač Jon Bon Jovi (John Francis Bongiovi) počeo je svirati glasovir i gitaru u trinaestoj godini, uzimajući lekcije kod svog susjeda, Ala Perinelloa. U toj istoj dobi, Bongiovi je osnovao svoj prvi glazbeni sastav, nazvan Raze. Jon se upisao u mušku Katoličku školu St. Joseph High School u Metuchen (New Jersey), ali ju je napustio nakon preklinjanja roditelja; želio je pohađati državnu školu. Krenuo je na nastavu u Sayreville War Memorial High School. U šesnaestoj godini Bon Jovi upoznaje Davida Bryana (rođenog kao David Bryan Rashbaum) i osniva 12-člani sastav s njim pod imenom Atlantic City Expressway. Svirali su u klubovima po New Jerseyju, iako su bili maloljetni. Još uvijek u tinejdžerskim godinama, Bongiovi je svirao u sastavu John Bongiovi and the Wild Ones, svirajući u klubovima New Jerseyja kao što je "The Fast Lane" i otvarajući nastupe poznatim izvođačima u tom području. Do ljeta 1982., završio je školu i radio skraćeno radno vrijeme, jedan od poslova bio mu je u trgovini cipelama, John se zaposlio u Power Station Studios, diskografskom studiju na Manhattanu čiji je suvlasnik bio njegov rođak, Tony Bongiovi. Bongiovi je snimio nekoliko demo-snimki (uključujući onu koju je produciorao Billy Squier) i poslao ih mnogim diskografskim kućama, ali nije bilo nikakvog rezultata.

Jon Bon Jovi

Godine 1983., Bongiovi je posjetio lokalnu radio postaju WAPP 103.5FM "The Apple" u Lake Successu (New York). Razgovarao je direktno sa D.J.-em, Chipom Hobartom, koji je predložio Bongioviju da WAPP uključi njegovu pjesmu "Runaway" na kompilacijski album lokalnih nepoznatih talenata. Bongiovi je bio neodlučan, ali s vremenom dao im je pjesmu u kojoj je koristio studijske glazbenike da sviraju na pjesmi "Runaway" (koja je napisana 1980-ih). Studijski glazbenici koji su pomogli pri snimanju pjesme "Runaway" bili su poznati kao "The All Star Review." To su bili:


Dave Sabo (gitara)
Tim Pierce (gitara)
Roy Bittan (klavijature)
Frankie LaRocka (bubnjevi)
Hugh McDonald (bas gitara)
Pjesma se počela svirati u području newyorškog metroa, a onda su ostale sestrinske postaje na velikim tržištima počele svirati tu pjesmu. Odjednom, sve diskografske tvrtke koje sadrži A&R koji su propustili demo čulo se da pokušavaju saznati tko je taj umjetnik bez ugovora. WAPP je pripremao nastup -- Bongiovi je sada trebao bend. Oni koji će uskoro postati članovi benda prošli su njegovim putem ranijih dana, ali trenutni poredak nije se pronašao do ožujka 1983. Bongiovi je nazvao David Bryana, koji je zatim nazvao Aleca Johna Sucha i Ticoa Torresa.

Izabran da svira vodeću gitaru bio je Bongiovijev susjed, Dave Sabo (poznatiji kao The Snake - Zmija), koji je kasnije oformio grupu Skid Row. Jednu noć nakon nastupa, Richie Sambora je pronašao Bongiovija iza pozornice i rekao mu da bi on trebao biti gitarist. Bongiovi ga je otpisao I nije baš razmišljao o tome, ali rekao mu je da nauči materijal i pojavi se na probama. Sambora je došao ranije i znao je materijal, pa je Bongiovi bio impresioniran; u tom trenutku, Sambora je postaon vodeći gitarist benda i glazbeni dinamičnu duo je rođen.

Prije dolaska u grupu, Sambora je putovao na turnejama sa Joeom Cockerom, svirao sa grupom imena Mercy I upravo je bio pozvan na audiciju za KISS. Također je svirao na albumu Lessons sa bendom Message, koji je ponovo obvaljen na CD-u kroz Long Island Records godine 1995. Message su priginalno potpisali za diskografsku kuću Led Zeppelina Swan Song Records, iako album nikada nije bio objavljen.

Tico Torres bio je također iskosan glazbenik, snimao je sa Milesom Davisom i uživo sa umjetnicima iz Phantom's Opera, The Marvelettes, i sa Chuckom Berryjem. Svirao je na 26 pjesama i nedugo prije ulaska u Bon Jovi snimao je sa Frankie and the Knockouts (bendom iz New Jerseyja sa hit singlom ranih 1980-ih).

David Bryan bio je prirodni odabir. Napustio je bend koji su on i Bon Jovi osnovali i vratio se na koledž na učenje za medicinu. Dok je još bio na koledžu, shvatio je da se želi baviti muzikom cijelo vrijeme, napokon je bio primljen u legendarnu Juilliard School, prestižnu glazbenu školu u New Yorku. Kada je Bongiovi nazvao svog prijatelja i rekao mu da sastavlja bend, a postojala je nada i da diskografski ugovor postane stvarnost, Bryan je pratio Bongiovijeve tragove.


1980-e
Atlantic i Mercury su zvali. Jednom kad je Bongiovi sastavio svoj bend i počeo svirati na nastupima i otvaranjima za lokalne talente, privukli su pažnju diskografskog urednika Dereka Shulmana, koji je potpisao Johna za Mercury Records, dio kompanije PolyGram.


Uz pomoć svog novog menedžera Doca McGheeja, prvi album benda, Bon Jovi, bio je objavljen 21. siječnja 1984. Album je postao zlatan u USA (prodano je preko 500,000) I bio je objavljen također u UK. Grupa je pronašla sebe kao predgrupa za ZZ Top na Madison Square Gardenu (prije nego im je prvi album bio objavljen), i za Scorpionse i KISS u Europi. Također su se pojavili na American Bandstand. Godine 1985, drugi album Bon Jovija 7800° Fahrenheit bio je objavljen, ali odgovori su bili slabi. Vodeći britanski metal magazin Kerrang!, koji je imao jako pozitivne kritike na prvi album, ovaj je album nazvao "blijedom imitacijom Bon Jovija koje smo upoznali i zavoljeli." Jon Bon Jovi je sam kasnije rekao da je moglo i trebalo biti bolje.

Njihov treći album, Slippery When Wet, izbacio je bend u zvezdano nebo širom sveta sa hitovima kao "You Give Love A Bad Name", "Livin' On A Prayer", "Wanted Dead Or Alive" i "Never Say Goodbye. Bon Jovi je rakao da je album nazvan po svuda prisutnim znakovima upozorenja na auto-cestama, ali Bryan je rekao sedeće o naslovu albuma: "Tokom snimanja albuma često smo se nalazili u striptiz klubovima gdje su neverojatno zgodne djevojke bacale vodu I sapun jedne na druge. Postajale su tako klizave zbog toga, da ih nisi mogao držati iako si to jako želio. 'Slippery when wet!' viknuo je jedan od nas I svi smo odmah znali: to bi moralo biti naziv za naš novi album! U originalu, hteli smo staviti sliku velikih grudi, onih zaista velikih, na naslovnicu; ali kada je PMRC (organizacija za moral pod vodstvom Tipper Gore, supruge bivšeg dopredsjednika Sjedinjenih Američkih Država Ala Gorea) otkrila to bili smo u velikoj nevolji. Pa smo napravili vrlo decentnu naslovnicu."

Taj je album prodat u više od 27 miliona primeraka širom sveta od svog objavljivanja kasne 1986. Na turneji koja je sledila, pevač Bon Jovi počeo je imati problema sa glasom. Ekstremno visoke note i nemilosrdan raspored pretili su uništavanjem njegovog glasa zauvek. Uz pomoc trenera za glas, prošao je turneju. Bon Jovi od tada pokušava pevati nešto nižim tonovima.

Sledeći album Bon Jovija bio je New Jersey objavljen 1988. Album je bio snimljen vrlo brzo nakon turneje za Slippery, jer je bend želeo dokazati da nisu samo čudo od jednog hita. Rezultirajući album je omiljen neđu fanovima, remek-delo pop-rocka, I ogroman komercijalni uspjeh, sa hit pjesmama kao "Bad Medicine", "Lay Your Hands On Me" i "I'll Be There For You", koje su i sada najvažnije točke njihovog live repertoara. New Jersey je bio komercijalni hit I postao je prvi hard rock album sa kojeg je sišlo pet Top Ten singlova. "Bad Medicine" i "I'll Be There For You" su bile na broju jedan, a "Born To Be My Baby" (#3), "Lay Your Hands on Me (#7), i "Living In Sin" (#9) zaokružile su taj popis. "Blood on Blood" bila je također popularna među fanovima. New Jersey je bio podržan izdanim videokazetama kao npr. New Jersey: The Videos i Access All Areas, kao i masivnom turnejom koja je trajala 18 mjeseci. Godine 1989, bend je bio glavni izvođač na Moscow Music Peace Festival. Usprkos masivnom uspjehu benda, New Jersey skoro je doveo do raspada benda jer su odmah otišli na putovanje ubrzo nakon velikih turneja za prethodne albume. Taj trajni život na putu skoro je uništio jake veze između Jona Bon Jovija i Sambore. Kako je napomenuto u Behind the Music, članovi benda tvrde da pri kraju turneje, svaki član benda otišao je svojim putem i vratio se kući drugim avionom. Kako bilo, bend se izvukao I uzeo preporučeni odmor prije sljedećeg ulaska u studio. Do danas, ovaj album je prodan u 17 milionana primeraka širom sveta.

1990-e
Između godina 1990 i 1992, članovi benda krenuli su odvojenim putevima na neko vrijeme da bi se refokusirali prije pisanja i snimanja svog sljedećeg albuma. Ovo slobodno vrijeme također im je koristilo da odluče gdje će se Bon Jovi uklopiti zbog rapidnog mijenjanja glazbene scene prije njihovog povratka. Jon Bon Jovi je snimio solo album, soundtrack za film "Mladi revolveraši II" (Young Gouns 2) (u kojem se također pojavljuje na manje od sekundu), poznatiji kao "Blaze Of Glory". Album je uključio neke od vrlo poznatih gostiju kao npr.: Elton John, Aldo Nova, Little Richard, i Jeff Beck, između ostalih. Album je dobro prošao komercijalno I sakupio vrlo pozitivne kritike [potrebno citiranje]. Naslovna pjesma, "Blaze Of Glory", zaradila je Jonu nominaciju za Academy Award (Oscara) za Najbolju pjesmu, ali nije osvojio tu nagradu. Te iste godine, kako bilo, "Blaze Of Glory" nagrađena je Zlatnim globusom.

Sambora, uz pomoć Tico Torresa i Davida Bryana, također je objavio solo album naslovljen Stranger In This Town, godine 1991. Album ima savršen utjecaj bluesa u sebi i sadrži izvedbu Erica Claptona na pjesmi "Mr. Bluesman". David Bryan je također snimio soundtrack za horor film The Netherworld, što je bilo pozitivniji dio te godine nakon što je bio hospitaliziran zbog bolesti povezane sa parazitom iz Južne Amerike. Such je pao sa svog motora što mu je ozlijedilo ruku kojom svira bas gitaru, te ga je prisililo da pronađe posve novi način za držanje i sviranje svog instrumenta.

Bend se vratio sa albumom Keep The Faith godine 1992. Album sadrži zreliji zvuk i tekstove za razliku od njihovih prijašnjih uradaka. Fanovi su bili ugodno iznenađeni i album je postao preteča hitova pri nastanku grungea. To je najprepoznatiljiviji album sa hit singlovima "Bed Of Roses", "Keep The Faith" i "In These Arms", ali neke od ostalih pjesama sa albuma bile su objavljne kao singlovi u drugim dijelovima svijeta, uglavnom fanovima omiljena himna, "Dry County", zarazna "I Believe", i svima omiljena "I'll Sleep When I'm Dead" te se sada smatraju nekima od najboljih radova ovog benda.

Godine 1994, Bon Jovi su objavili "greatest hits" album naslovljen Cross Road, koji također sadrži dvije nove pjesme: hit singlove "Always" i "Someday I'll Be Saturday Night", kao I novu, dorađenu verziju "Livin' On A Prayer" naslovljenu "Prayer '94" koja je objavljena samo na američkoj verziji albuma. Izgovor riječi 'prayer' u novoj verziji bio je promijenjen zbog greške u miksanju, te se čuje kao 'rayer. Pjesma "Always" bila je originalno napisana za soundtrack filma Romeo Is Bleeding, ali nakon što su pogledali (i nije im se svidjelo) film, bend je odlučio da pjesmu neće prepustiti producentima, već će ju umjesto na filmu objaviti na "Cross Road". Spot za "Always" uključuje Keri Russell, popularnu američku glumicu poznatu po ulozi u TV seriji Felicity i glumca Jacka Noseworthyja, poznatog po ulozi u filmu Podmornica 571 iz godine 2000. Pjesma se popela na broj 4 na US Top listi i na broj 1 u zemljama širom Europe, Azije i Australiji.

Sa Hughom McDonaldom koji svira bas gitaru na novijim snimkama, Alec John Such morao je biti otpušten. Iako, do danas, još uvijek postoji nagađanje je li bio otpušten ili je otišao po vlastitoj želji. Jon je tvrdio da je razlog ušlagiranost na pozornici, previše grešaka dolazilo je sa strane svirača basa. Pogreške su se mogle popravljati za vrijeme snimanja u studiju, ali teško ih je bilo sakriti uživo na pozornici. Such je porekao mnoge od ovih tvrdnji u intervjuu ubrzo nakon otpuštanja, ali kasnije je priznao da je bilo ponešto istine u njima. Jon je objavio u javnost da otada nema više kontakta članova benda i Aleca. Alec se čak opet priključio bendu na pozornici za jednu pjesmu (Wanted Dead Or Alive) tijekom "domaćeg" nastupa na Giants Stadiumu godine 2001. Dok još nije postao službena zamijena, Hugh McDonald je odrađivao snimanje u studiju i sviranje basa uživo otada, uz glasine da je snimao bas zvukove I na prijašnjima albumima. Bon Jovi je izjavio, vezano uz Suchov odlazak: "Naravno da je teško. Ali naučio sam to prihvatiti i poštovati. Činjenica je da sam ja radoholičar, uđem u studio, iziđem iz njega, odem na pozornicu, siđem s nje, želio bih raditi sa muzikom danju i noću, ali to ne mora značiti da se svi ostali moraju prilagoditi tom rasporedu. Alec je već neko vrijeme želio napustiti bend, pa nije to došlo baš kao potpuno iznenađenje."

Godine 1995 sa albumom These Days, Bon Jovi su razvili još zreliji rock zvuk sa kojim su započeli na albumu Keep the Faith. Cijeli album je mračniji i sa više zvuka nego dosadašnji radovi Bon Jovija, sa nekim pjesamama koje pokazuju utjecaj R&B-a. Kao rezultat, izbacili su samo jedan hit singl u USA, "This Ain't A Love Song", a i to se prodalo "samo" malo preko milijun primjeraka. Kako god bilo, ostale pjesme postale su dovoljno popularne i ostvarile različlit uspjeh kao singlovi u Europi. Godine 1996, Bon Jovi je tvrdio u intervjuu za njemački časopis Bravo da, zbog prevelikog uspjeha turneje These Days, album je prodan u više od 10 milijuna primjeraka širom svijeta.

Bilo je to na turneji These Days, da su Bon Jovi svirali na stadionu 1995 rasprodani koncert tri noći zaredom. Naširoko se razmatra da je to njihov najbolji rock koncert, uključujući hitove kao "Livin' On A Prayer", "Keep the Faith", "Bad Medicine", odličnu, srcem ispunjenu verziju "Always", I nastup sa novim pjesmama sa These Days. Djelomično je zapamtljiv jer je održan istog vikenda kada je taj album došao na broj 1 na UK Top listi. Taj datum sa turneje može se vidjeti na video-snimci, a ponovo je objavljen na DVD-u, oboje pod naslovom Live From London. Jon Bon Jovi postavio je zapis svog postignuća na video-snimci, zahvaljujući fanovima riječima "Baš je danas objavljeno da je These Days srušio Michaela Jacksona sa vrha Top liste." Jon također govori na video-snimci da koncerti u Londonu godine 1995 nisu bili samo neki od najboljih dana njihove karijere, već sasvim vjerojatno najbolji dani njihovih života. Do godine 1996, Bon Jovi su uspostavili sebe kao "snagu" u glazbenoj industriji, dokazujući da su puno trajniji (i uspješniji) od većine njihovih prethodnika iz '80-ih. Pri kraju turneje These Days, bend je ponovo odlučio uzeti odmor i baviti se ostalim interesima. Tico je iskoristio priliku da se više bavi svojom strasti za slikanjem, dok je David počeo pisati i skladati različite mjuzikle. Godine 1998, Richie je objavio svoj drugi solo album naziva Undiscovered Soul.

Jona je također gricnula želja za glumom. Ostvario je glavne uloge u filmovima Mali grad i The Leading Man, te sporedne uloge u filmovima Moonlight and Valentino, Trava i Podmornica 571, te drugima. Dok je bio slobodan između snimanja različitih filmova, Jon je pisao ono što će postati njegov drugi solo album, iz godine 1997 Destination Anywhere. Album je dobio vrlo pozitivne kritike i imao je uspjeha širom Europe. Postojale su glasine da je diskografska kuća primorala Jona da album nazove "These Days, Part 2", jer je album bio na neki način nastavak na mračni stil iz "These Days". Kako bilo, većina fanova složit će se da je "Destination Anywhere" odmak od potpisa Bon Jovija kao branda u rock glazbi. Kratki film istog naslova bio je snimljen otprilike u vrijeme izlaska albuma u prodaju, a baziran je sasvim na pjesmama sa albuma, pa glavne uloge imaju Jon Bon Jovi, Demi Moore, Kevin Bacon and Whoopi Goldberg. Dave Stewart iz Eurythmicsa svira gitaru na albumu, a prducirao je neke pjesme sa albuma.

Bon Jovi su se ponovo okupili godine 1999 zbog snimanja pjesme "Real Life" za film EdTV. David Bryan nije mogao biti na snimanju spota za pjesmu zbog ozljede ruke koju je zadobio pri kućnim popravcima, pa je bend na snimanju koristio kartonsku sliku njega.

2000-e
Nakon gotovo trogodišnje praznine, tijekom koje je nekoliko članova benda radilo na nezavisnim projektima, Bon Jovi su se ponovo okupili godine 1999. I počeli raditi na svom ćem studijskom albumu. Njihovo izdanje iz godine 2000., Crush, doživjelo je neviđeni uspjeh i u USA i izvan nje, dijelom zahvaljujući hit singlu "It's My Life", na kojem je svoju suradnju pružio poznati švedski producent Max Martin. Crush, sa kojega su također sišli hitovi kao "Say It Isn't So" i "Thank You For Loving Me", uskoro je postao najuspješniji studijski album ovog benda nakon Keep The Faith, i pomogao predstaviti Bon Jovi novijoj, mlađoj bazi fanova. Turneja Crush, koja je počela tog ljeta, u originalu je uključivala oko 60 nastupa, a produžena je zbog Bon Jovijeve novootkrivene popularnosti, što je bend ostavilo na putovanjima sve do sredine godine 2001. Dok su bili na turneji, Bon Jovi su objavili kolekciju snimki nastupa uživo snimljenih tijekom cijele karijere i pretvorenih u album naziva One Wild Night: Live 1985-2001. Ova turneja bila je zabilježena na tom europskom putovanju godine 2000. uključujući nastup benda dvije večeri zaredom na stadionu Wembley, što su bili zadnji nastupi u toj areni prije njezina uništavanja.

Ubrzo nakon terorističkih napada 11. rujna 2001. godine, bend je nastupao kao dio povijesnog koncerta zvijezda pod nazivom Koncert za grad New York, dobrotvorni koncert za žrtve i njihove obitelji. Izveli su akustični medley sastavljen od pjesama "Livin' On A Prayer" i "Wanted Dead Or Alive" sa završnim dodatkom iz "It's My Life".

Potkraj godine 2002, Bounce, album benda koji nasljeđuje Crush, pogodio je trgovine. Iako Bounce zapravo nije doživio razinu uspjeha jednaku svom prethodniku, album je ipak proizveo hit singlove, "Everyday" i "Misunderstood". Bend je krenuo na USA turneju vezanu uz ovaj album, tijekom koje su ušli u povijest kao posljednji bend koji je svirao na Veterans Stadiumu u Philadelphiji prije nego je ovaj srušen. Bend je također objavio promocijski album preko Targeta. Taj album sadrži 8 demo i live snimaka. Uslijedivši nakon turneje Bounce, koja je završena u kolovozu 2003. godine, Bon Jovi su se upustili u ono što će postati unikatan i ambiciozan projekt. U originalu su namjeravali producirati album koji se sastoji od live akustičnih izvedbi nekih pjesama, no bend je zatim počeo ponovo pisati, ponovo snimati i ponovo proizvoditi 12 svojih najvećih hitova u novom i sasvim drugačijem svjetlu. This Left Feels Right je objavljen u studenom 2003. godine, sa naslovom koji podsjeća na "zaokret ulijevo " u stvarima koje je bend učinio i koje se mogu čuti u pjesmama na ovom albumu.

Sljedeće godine bend je objavio set albuma nazvan 100 000 000 Bon Jovi Fans Can't Be Wrong, a naslov je uspomena na album Elvisa Presleyja 50,000,000 Elvis Fans Can't Be Wrong. Taj set se sastoji od 4 CD-a napunjena sa 38 neobjavljenih i 12 rijetkih snimki, te sa DVD-om. Taj set tako aludira na prodaju 100 milijuna albuma Bon Jovija I tako pričinja uspomenu na 20. godišnjicu prvog albuma benda snimljenog davne 1984. godine. U srudenom 2004. godine, Bon Jovi su počašćeni nagradom za životno djelo na American Music Awards.

Bon Jovi su sudjelovali na Live 8 dana 2. srpnja 2005. godine. Nova pjesma, "Have A Nice Day", debitirala je na tom događaju, uz klasike kao "Livin' on a Prayer" i "It's My Life".

Dana 20. kolovoza 2005. godine, Bon Jovi su bili glavni izvođač na velikom događaju nazvanom Miller Brewing Co.'s Big Brew-Ha, slaveći njegovu 150. obljetnicu. Besplatni koncert na stadionu u Miller Parku u Milwaukeeju uključio je jednu pesmu sa sljedećeg albuma benda.

U rujnu 2005. godine, Bon Jovi su počašćeni sa nagradom Diamond na World Music Awards zbog prodaje 100 milijuna albuma. Do današnjeg dana, prodali su više od 120 milijuna albuma (ne uključujući singlove) diljem svijeta.

Bon Jovijev dugo očekivani novi album, Have A Nice Day, objavljen je 20. rujna 2005 (USA), slijedila je internacionalna turneja koja je počela početkom studenog. Album je zasjeo na vrhove top lista širom svijeta, stigavši ravno na mjesto broj 2 na Billboardu prvog tjedna prodaje. Bon Jovi su tada imali najbolji prvi tjedan u karijeri, prodalo je preko 202,000 albuma. " Have A Nice Day" bio je prvi singl sa tog novog albuma, a debitirao je na radiju širom svijeta 18. srpnja 2005. godine. Sljedeći singl, "Who Says You Can't Go Home", otada je također debitirao, uključujući verziju snimljenu kao duet sa country pjevačicom Jennifer Nettles iz benda Sugarland. U svibnju 2006. godine, Bon Jovi su ušli u povijest postavši prvi rock and roll bend koji ima broj 1 odmah na Billboardovoj top listi Hot Country. Treći singl sa albuma nazvan je "Welcome to Wherever You Are".

Ubrzo nakon objavljivanja Have A Nice Day, bend se počeo pripremati za novu svjetsku turneju koja će trajati kroz 2005 i 2006 godinu. Ova turneja, nešto kraća nego prethodne sa planiranih samo 75 nastupa – donosi bend na brojne pozornice i arene širom svijeta. U originalu bilo je planirano da budu prvi izvođač koji će nastupati na novom stadionu Wembley , no kako bilo, konstrukcijska kompanija Multiplex koja stoji iza izgradnje novoga stadiona objavila je da stadion neće biti spreman do 2007. godine. Koncert je zbog toga pomaknut na Milton Keynes National Bowl sa istim datumima nastupanja. Slijedili su nastupi u Japanu i po Europi, Bon Jovi su produžili turneju i vraćaju se u USA tijekom ljeta 2006 na nekoliko nastupa po stadionima, uključujući 3 nastupa u rodnom gradu benda New Jerseyju na Giants Stadiumu te u Philadelphiji, Bostonu, Pittsburghu, te Chicagou.

Dana 21. siječnja 2006, u Hamiltonu, Ontario, Bon Jovijev avion imao je tehničkih problema i rulao se po pisti prije nastupa u Buffalou; članovi benda nisu bili ozlijeđeni.

Dana 7. veljače 2006, promocijski album, Live from the Have a Nice Day Tour, objavljen je kroz Wal-Mart. On sadrži 6 live snimki snimljenih tijekom prosinca 2005 u Bostonu.

Dana 19. veljače 2006, Bon Jovi su nastupali kao glavni izvođač pri otvaranju Nascar's Daytona 500. Bend je izvodio "It's My Life" i dva nova singla "Have a Nice Day" i "Who Says You Can't Go Home", posljednji zajedno sa Jennifer Nettles. Ta country verzija pjesme postala je broj 1 na top listi Country Billboard 6. svibnja 2006.

Dana 13. svibnja 2006, Bon Jovi su započeli europski dio turneje "Have A Nice Day" u Dusseldorfu, Njemačka. Tijekom početka, odsvirali su 10-minutnu himnu "Dry County", sa albuma iz 1992. godine Keep The Faith, po prvi puta nakon 10 godina, na oduševljenje svojih fanova.

Dana 29. srpnja 2006, bend je odsvirao svoj rasprodani završni show turneje Have A Nice Day pred 55,000 ljudi na Giants Stadiumu. Jon Bon Jovi se zahvalio publici za njihovu podršku, jer to je bilo 8. puta da je grupa imala rasprodani show na Giants Stadiumu. Dana 7. rujna 2006, Bon Jovi, zajedno sa drugim vrhunskim izvođačima, sudjelovali su na priredbi Fashion Rocks. Taj događaj sa crvenim tepihom, održan u Radio City Music Hallu, pokrenuo je Modni tjedan New Yorka. Koncert, podržan od strane Eltona Johna, sakupljao je novac za Zakladu Eltona Johna za istraživanje AIDS-a. Bon Jovi su započeli sa akustičnom verzijom "Livin' on a Prayer," onda preskočili na spektakularnu električnu izvedbu njihova posljednjeg singla "Who Says You Can't Go Home." Sa krajem turneje Have A Nice Day , Bon Jovi su počeli nabacivati ideje za svoj sljedeći projekt. Među potencijalnim ponudama je odlazak u Nashville na snimanje sa country zvijezdama (sljedeći uspjeh koji su imali sa "Who Says You Can't Go Home"), sljedeći greatest hits CD, novi studijski album, i čak novi filmovi.

Dana 20. rujna 2006, službena web stranica Bon Jovija potvrdila je sljedeće: "Jon i Richie počinju raditi sa tekstopiscima u Nashvilleu na svom sljedećem projektu." Također, dana 20. rujna 2006, epizoda showa Oprah bazirana na uraganu Katrina bila je prikazana na TV. Pri kraju showa Bon Jovi su izveli "Who Says You Can't Go Home" koji pristaje temi o uraganu Katrina. Dana 13. listopada 2006, najavljeno je, pored Jamesa Browna, da će Bon Jovi biti uvedeni u UK Music Hall of Fame i to dana 14. studenog 2006. Bon Jovi će se pridružiti glazbenim legendama kao što su The Beatles, The Rolling Stones, U2, Madonna te Elvis Presley.

U periodu od 11. do 17. studenog 2006 u emisiji na Radio Times Jon Bon Jovi otkrio je da se bend vraća u studio zbog radova na sljedećem albumu I ponovo će uskoro krenuti na turneju.


Diskografija

Turneje

Bon Jovi tour
Slippery When Wet tour
Jersey Sindicate tour
Keep The Faith tour
These Days tour
Crush tour
One Wild Night tour
Bounce tour
Have A Nice Day tour

Nagrade

Jon Bon Jovi
1990: Zlatni globus: Najbolja pjesma, "Blaze of Glory" (sa soundtracka iz Young Guns II)
1991: American Music Award: Najdraži Pop/Rock Singl, "Blaze of Glory"
1997: MTV Europe Music Awards: Najbolji pjevač
1998: Brit Awards: Najbolji internacionalni pjevač
2001: Humanitarac godine od strane The Food Bank of Monmouth & Ocean Counties zbog dobrotvornog rada u korist ljudi New Jerseyja
2001: Počasni doktorat u području humanistike od strane Monmouth University u New Jerseyju, zbog uspjeha u pjevanju i humanitarnog rada
2006: HELP USA odal aje počast Jonu za njegov filantropski rad sa Habitat for Humanity

Bon Jovi - bend
1987: MTV Video Music Awards: Najbolja izvedba na pozornici.
1988: American Music Award: Omiljeni Pop/Rock Bend, duet ili grupa
1991: MTV Michael Jackson Video počasna nagrada
1995: World Music Awards: Najbolje prodavani rock bend godine.
1995: MTV Europe Music Awards: Najbolji rock
1996: Brit Awards: Najbolji internacionalni bend
2001: My VH1 Music Awards: spot godine "Its My Life"
2002: My VH1 Music Awards: najbolji live show
2004: American Music Award Of Merit
2005: Dijamantna nagrada na World Music Awards za prodaju 100 milijuna albuma.
2007: People Choise Award za najbolju rock pjesmu "Who Says You Cant Go Home"
2007: Grammy Award for najbolju country kolabiraciju za pjesmu "Who Says You Cant Go Home"